среда, 18. март 2015.

Osvrt na roman "Klarina ljuljaška" Miljana Markovića



Ne nailazim često na dela koje pročitam  u nekoliko zalogaja.  Klarina ljuljaška je upravo jedno od takvih. Radnja koja drži konstantan tempo i nategnutost, sa dobro izgrađenim protagonistom i fascinantnim setingom, su svakako doprineli tome. Uprkos manama, koje naročito u pripovedačkom delu  ponekad  žacnu, ovaj roman mi je držao pažnju  sve vreme čitanja  i svakom stranicom podgrejavao žar da saznam odgovore na pitanja koje nam autor tokom cele radnje nameće.
Umesto da radnju vodi vrhuncu i raspletu, autor se odlučio da odigra na drugačiji koncept scenosleda. Takav pristup zna da me zamori i dovode u pitanje nastavak čitanja, ali vešto utkani flešbekovi protagoniste, koji ne daju naznake za dalji razvoj priče, oblikuju već  postojeće stanje i otvaraju nova pitanja pa se radnja koluta u vihoru koji ništa ne rešava a pojačava se svojim intenzitetom. Po meni, odlično je to urađeno i taman dozirano; da se takvo stanje u scenosledu duže održalo, kvalitet romana bi drastično opao, pažnja bi popustila,  a time i moj interes za njega. Krhka je milost čitaoca a Miljan je dobro izmerio koliko može da je nategne.
Ipak, vrhunac i rasplet mora da postoji. U romanu se rasplet akumulira, pitanja izviru, tenzija raste, da bi mi tek na samom kraju eksplodiralo u lice. Silazna putanja od vrhunca ka kraju je žestoka , kratka i ubitačna. Ipak, na neka pitanja nisam dobio odgovor, ali slutim da je to urađeno namerno. Pisanje fantastike daje sebi za pravo da nešto ostavi čitaocu i njegovoj imaginaciji, a ovde je ostavljeno koliko treba, ni manje ni više. Ne moramo da saznamo baš sve, naročito ono što nema mnogo veze sa radnjom, a opet ta nepoznanica daje lep motiv za neki budući nastavak.  Perfekcionisti se neće naći na svom terenu, ostaće uskraćeni, pa se zbog njih (a i sebe) nadam da ćemo nekada čitati nastavak dešavanja u fantastičnom i fascinantnom svetu nekog paralelnog svemira, alternativne istorije ili sumorne budućnosti. Vremenska odrednica, tj, prostor-vremenska odrednica izostaje i daje poseban ukus romanu, zajedno sa stimpankovskim šmekom.  Namah me podsetilo na seting iz filma „Dark City“
Protagonista je samo naizgled stvoren iz šablona. Revolveraš je koji  štiti grad od zveri što samo noću vrebaju po uličicama i trgovima i koga saleću lepotice.  Njegovo usamljeno blejdraner delovanje je u tajnosti; stanovnici ne znaju za noćne pohode Zira, kako ih je autor nazvao, krvoločnih stvorenja od tri stotine kilograma koje vrebaju ulicama za toplokrvnim bićima a za koje se, sve do poslednjih stranica, ne zna odakle potiču. Komunikacija sa ostalim gradovima je odavno prekinuta, stanovništvo ih se i ne seća. Ceo grad je utonuo u hedonizam i dekadenciju, i kako sam stekao utisak od dobro pozicioniranih hintova, pred propadanjam, uprkos naporima viših kasti da ga održe. No, kao što rekoh, šablonski junak je samo naizgled takav.
Njegova jedini pomoćnik  je devojčica Klara koja služi kao mamac zverima. No, i ona je samo naizgled to,  kao i ostali sporedni likovi čije sudbine su prepletene sa njegovom. Na koji način, ne bih da spojlerišem, kao ni odgovor zašto je on odabran, šta krije i zašto radi to što radi. Tokom skoro celog romana, ne zna ni protagonista. Njega vode motivi koji nemaju veze sa Zirima i gradom, a ti motivi ga karakterišu sasvim solidno. Kao i čitaocu, sasuće mu se u lice spoznaja da nije sve tako kako se čini, opsena se razbija i strmoglavljujemo se sa revolverašem ka kraju i razrešenju. Identifikovao sam samo jednog lika koji je suvišan u celom romanu i nema veze sa radnjom, ali je trebalo da ima sa karakterizacijom protagoniste. Autor je komotno mogao da ga izostavi, ali oprostićemo mu tu malu digresiju koja je dobrodošli predah.  Takođe moram da oprostim, po meni, mnogo neinventivne i rogobatne nazive gradova, pića, imena (Novi H’Orlo, Horlanka, Oniks itd) ali to je ipak autorovo pravo a moja teška subjektivnost. „Ja bih smislio bolje nazive“ se povlači pred autorovom afirmacijom.
Spomenuto pripovedanje je na pojedinim mestima trebalo da bude bolje. Uprkos evidentnom uredničkom radu i trudu koji se primećuje, pojedine rečenice su rogobatne, ima tu i ponavljanja i bespotrebnih objašnjenja. Ruku na srce, u malim dozama koje se lako svare. Smatram da prosečan konzument neće obratiti pažnju na njih, ali meni su zasmetale.  Ostalo, lepo klizi.
Knjiga je pristojno (po mojim skromnim znanjima) lektorisana; uočio sam dve štamparske greške u celom romanu. Sve u svemu, oduševljen sam Miljanovim napretkom, uživao sam čitajući njegovo delo i smatram da itekako zaslužuje pažnju.  
Zahvaljujem se Miljanu na trudu da mi pošalje roman, na lepoj posveti  i nadasve na dobro osmišljenoj radnji  u kojoj sam iskreno i nepristrasno uživao.

Saša Robnik


Нема коментара:

Постави коментар